Roman Pođi kamo te srce vodi talijanske spisateljica Susanne Tamaro, nakon golemog uspjeha u Italiji, preveden je na 35 jezika, postao međunarodni bestseler i uz Ime ruže najprodavanija talijanska knjiga 20. Stoljeća. Sada već klasik, knjiga koju nazivaju talijanskim Mostovima okruga Madison, neprestano doživljava nova izdanja i poput najdragocjenijeg životnog savjeta prenosi se s majki na kćeri. Pisana u formi pisama pretočenih u intimnu ispovijest, ova proza prati tri generacije žena – tihu bol srca, trenutke usamljenosti i očaja, bljeskove izuzetne sreće.
Jesen je 1992., mjestašce u blizini Trsta, starica koja predosjeća da je na kraju svog životnog puta odluči napisati pismo, svoju bolnu životnu priču, unuci u Americi. To je pismo njezina ostavština osobi koju najviše voli, u njemu ogoljava svoj život – sve tuge, strasti, gubitke zbog predrasuda društva, duboko skrivene obiteljske tajne koje dotad ni s kim nije podijelila, priznanje o velikoj životnoj ljubavi.
„Od rođenja sam izrekla samo jednu laž i njome sam uništila tri života“, priznaje Olga svojoj unuci u ovoj intimnoj meditaciji, dirljivoj retrospekciji života jedne žene. I sada, na njegovu kraju, ona želi prenijeti unuci ono čemu ju je njezino životno iskustvo bolno podučilo: bez obzira na sve, u životu uvijek moramo skupiti hrabrost da slijedimo svoje srce. Jer najvažnije životno putovanje ono je u središte sebe, u potrazi za izvornim glasom koji čuvamo u sebi.
„I kad se kasnije pred tobom otvore različiti putevi, a ne znaš kojim poći, nemoj kretati nasumce, nego sjedni i čekaj. Duboko udahni, s nadom, baš kao što si udahnula došavši na svijet, nemoj dopustiti da te bilo što omete, čekaj i samo čekaj. Budi mirna, šuti i slušaj vlastito srce. Kad progovori, ustani i poslušaj njegov glas. Pođi kamo te srce vodi.“
