Roman o životu prepunom emocija i teških poraza počinje smrću: pomno planiranim samoubojstvom u hladno siječanjsko jutro, uz koje su ostale upute za raspodjelu imovine i zakašnjelo pismo dvjema kćerima, u kojem je objašnjen razlog. “Znam da će vam ovo biti teško, ali je prije ili poslije neizbježno, a meni je draže umrijeti živa“.
Autorica se intenzivno bavi odnosima u mnogobrojnoj obitelji iz koje potječe. Njezina prelijepa majka Lucile senzibilna je i samozatajna osoba. Tko je i kakva je bila ta osoba koju je jednog dana pronašla mrtvu? Jedna od starijih sestara u obitelji s mnogo sestara i braće. U knjizi upoznajemo glasan, živahan i neobično intenzivan obiteljski život. Svake godine pristiže novo dijete pa Lucile i ne može zamisliti da bi majčina plodnost jednog dana mogla prestati. Obiteljsku svakodnevicu obilježavaju vesela druženja i živahan suživot. Tragična smrt mlađeg brata koji se utapa u bunaru baca prvu sjenu smrti i očaja na Lucilin život.
Ono što autoricu tjera da se intenzivnije bavi životom svoje majke veo je tajne koji ju obavija. Tako tek u drugom dijelu romana prelazi u ich-formu kako bi dokumentirala svoju povezanost s obiteljskim klanom. Priča koju autorica naposljetku ispripovijeda je psihogram jedne obitelji u kojoj je bilo svega: ljepote, živosti, životnosti, incestuoznih elemenata, zajedništva, nesreće i mnogočega drugoga, što spada u život jedne velike obitelji.
Majka više nije mlada; ima 61 godinu u trenutku smrti, a niti kćeri više nisu djeca; već imaju svoju vlastitu. No gubitak majke, koja je tako svjesno, samoodabrano otišla u smrt, svejedno boli. Biti majka, ili otac, ne može nam biti nitko drugi osim onih koji su nas začeli i rodili. Barem ne u biološkom smislu, a ta biološko-krvna veza, pokazalo se kroz povijest – i ljudi, i literature, i psihe – jedna je od onih koja nas najviše određuje, čak i kad smo sasvim odrasli ljudi.
“Ništa se ne opire noći“ ima znakovit naslov, upućuje na to da se baš ništa u zavodljivoj i tajnovitoj majci, ne opire ludilu. Kao da je sva sastavljena od tmine i kao da je bipolarni poremećaj od kojeg je bolovala za života, jedino što ju određuje. No, to ipak nije točno, kao što nije točno niti u pjesmi “Osez Josephine“ Alaina Bashunga i Jeana Fauquea, odakle je Delphine de Vigan preuzela naslov za svoj memoarski roman, a u kojoj se navija za jednu Josephine. “Osez, osez Josephine“, pjeva se u pjesmi. Usudi se, usudi se, Josephine ili, u ovoj verziji – usudi se, Lucile. Usudi se, odvaži se biti živa.
Djelo je pisano malo kao roman, kao obiteljska pripovijest, ali i kao dnevnik, fragmentarno, kao roman o nastajanju romana. Ta međuigra, koju Delphine de Vigan poetskim stilom ispisuje na nekih 250 stranica, posebno je potresna i sasvim je razumljivo da je nakon toga postala francuska književna zvijezda – razotkrila se sasvim i kao spisateljica, i kao kći, i kao majka, i kao osoba odrasla vječno ok(r)užena strahom i zabrinutošću.
